Mlađa žena kratke tamne kovrdžave kose u bež pletenom džemperu stoji usred prepunog supermarketa i drži dlanove pritisnute preko ušiju dok se oko nje kreću kupci s kolicima.
Mentalno Zdravlje6 min čitanja

Kako prepoznati senzorno preopterećenje

Senzorno preopterećenje može početi bukom, svetlom ili gužvom. Prepoznaj prve znake i napravi praktičan plan za sebe ili člana porodice.

Rešimo Probleme

Uredništvo

Stručno pregledano: Kristina Petkovic

Ulaziš u prodavnicu posle napornog dana. Muzika svira, frižideri zuje, svetla bodu oči, ljudi prolaze blizu, a neko pokušava da ti postavi pitanje. Odjednom ne možeš da pratiš razgovor. Želiš samo da izađeš.

Sličan trenutak može se dogoditi u autobusu, kancelariji, učionici ili na porodičnom okupljanju. Nekome smeta jedan snažan izvor, recimo bušilica iz susednog stana. Kod nekog se više sitnih nadražaja sabere dok poslednja kap ne postane sasvim običan zvuk ili dodir.

Senzorno preopterećenje je koristan naziv za takvo iskustvo. Važnije od etikete je da prepoznaš šta se događa, smanjiš ono što ti smeta i napraviš plan za sledeći put.

Šta senzorno preopterećenje znači

Nacionalno udruženje za autizam opisuje senzorno preopterećenje kao trenutak kada je osoba preplavljena čulnim informacijama i više ne može da obradi dodatni unos; isti izvor naglašava da to nije klinički termin.

To znači da izraz opisuje doživljaj, ne objašnjava automatski njegov uzrok. Možeš da kažeš: „Buka i svetlo su mi postali previše“, a da iz toga ne izvodiš zaključak o dijagnozi.

Čulna nelagoda takođe nije uvek preopterećenje. Neprijatan miris može samo da ti smeta. Preopterećenje je korisnije posmatrati kao trenutak u kojem unos postaje toliko težak da ti je sve teže da misliš, razgovaraš, ostaneš u prostoru ili uradiš ono zbog čega si došao.

Kako može izgledati u običnom danu

Ne mora uvek da izgleda dramatično. Možda u tržnom centru postaješ razdražljiv, više ne možeš da biraš između dve stvari i odgovaraš samo sa „ne znam“. Možda na slavlju prestaneš da pratiš razgovor, izađeš u hodnik ili dugo ćutiš. Dete može pokriti uši, pokušati da pobegne iz reda ili odbijati da odgovori na još jedno pitanje.

U opisima autističnih osoba pominju se teškoće sa fokusom, prestanak govora ili komunikacije, povlačenje, hodanje ili ljuljanje, plač, vikanje, bežanje, skrivanje i otpor prema dodiru. To su mogući znaci preplavljenosti, a ne kontrolna lista za autizam.

Obrati pažnju i na svoje ranije, tiše znake:

  • sve teže razumeš šta ti neko govori;
  • zvuci koje si do malopre podnosio odjednom deluju nepodnošljivo;
  • stežeš vilicu, pokrivaš uši ili žmuriš;
  • javlja se jaka potreba da prekineš razgovor ili izađeš;
  • dodir ili dodatno pitanje doživljavaš kao „previše“.

Isti postupak može imati više objašnjenja. Povlačenje može biti odgovor na buku, ali i na umor, stres, bol ili neprijatan razgovor. Zato pitaj „šta je prethodilo?“ umesto „koju dijagnozu ovo dokazuje?“

Ako je glavni problem vezan za obroke, tekst o tome kada tekstura hrane postane prepreka detaljnije razdvaja čulnu nelagodu od obrazaca koji remete ishranu.

Šta da uradiš kada postane previše

Žena sa kratkom kovrdžavom kosom u bež džemperu sedi na drvenoj klupi u predvorju zgrade, drži slušalice u ruci i gleda kroz prozor.

Prvi zadatak nije da izdržiš još pet minuta niti da odmah objasniš zašto ti je teško. Prvo smanji dotok novih nadražaja.

  1. Udalji se od najjačeg izvora. Pređi u tišu prostoriju, izađi iz reda, ugasi jako svetlo ili se odmakni od mirisa ako možeš.
  2. Smanji broj zahteva. Odloži odluke i duga objašnjenja. Jedna kratka rečenica je dovoljna: „Treba mi nekoliko minuta u tišini.“
  3. Koristi ono što ti već prija. To mogu biti čepići ili slušalice, naočare za sunce, kapuljača, sedenje dalje od zvučnika ili otvoren prozor. Pomagalo treba da odgovara konkretnoj osobi, ne trendu sa interneta.
  4. Ostavi vreme za oporavak. Kada izađeš iz bučnog prostora, možda nećeš odmah moći da nastaviš razgovor ili obavezu. Pauza se ne završava nužno onog trenutka kada buka prestane.

Ako pomažeš drugoj osobi, govori kratko i ne zatrpavaj je pitanjima. „Hoćeš napolje ili u drugu sobu?“ lakše je obraditi nego niz pitanja o tome šta se dogodilo. Ne insistiraj na dodiru. Nekome zagrljaj prija, a nekome u tom trenutku dodatno smeta.

Punch line za pamćenje: kada je unos problem, još reči su takođe unos.

Napravi plan pre sledeće gužve

Dve žene sede za kuhinjskim stolom, jedna pokazuje na otvorenu svesku dok druga stavlja slušalice u platnenu torbu.

Ne moraš da vodiš dnevnik mesecima. Sedam dana kratkih beleški često je dovoljno da vidiš postoji li obrazac. Zapiši:

  • gde si bio i šta se dešavalo;
  • koji zvuk, svetlo, miris, dodir ili kretanje je prethodilo reakciji;
  • koji su bili prvi znaci;
  • šta si uradio;
  • šta je pomoglo, a šta nije;
  • koliko ti je trebalo da se vratiš obavezi.

Na osnovu toga pripremi mali plan. U kupovinu možeš otići kada je manje ljudi, poneti slušalice i unapred odrediti gde možeš da izađeš. U kancelariji možeš tražiti mesto dalje od prolaza ili dogovoriti kratku pauzu posle bučnog sastanka. Za porodično okupljanje možeš unapred reći: „Ako se povučem na deset minuta, ne treba da dolazite svi za mnom.“

Za dete plan pravi zajedno sa njim koliko uzrast dopušta. Pitaj šta prvo primeti i šta mu stvarno pomaže. Cilj nije da dete nauči da mirno trpi svaki prostor, već da porodica ranije prepozna teškoću i ima dogovoren izlaz.

Opis iskustva nije dijagnoza

Jedan težak odlazak u supermarket ne potvrđuje autizam, ADHD niti zaseban poremećaj. Ni ponovljene senzorne reakcije nisu dovoljne da samostalno odrediš uzrok.

Pedijatrijski klinički izveštaj Američke akademije za pedijatriju iz 2012. navodi da ne postoji opšteprihvaćen okvir za dijagnozu zasebnog „poremećaja senzorne obrade“ i da teškoće sa senzornim informacijama mogu biti povezane sa različitim razvojnim i bihejvioralnim stanjima (AAP). Izveštaj se odnosi na decu i nije vodič za procenu odraslih, ali podržava važnu granicu: senzorni znaci sami po sebi ne rešavaju dijagnostičku slagalicu.

Ako se pitaš baš o autizmu, odvojeno pročitaj šta obuhvataju znaci i stručna procena autizma kod odraslih. Nemoj koristiti senzorno preopterećenje kao prečicu do zaključka, ni za sebe ni za člana porodice.

Kada ima smisla potražiti podršku

Pedijatrijska stranica Chelsea and Westminster Hospital NHS Foundation Trusta savetuje dodatnu pomoć kada senzorne teškoće zaustavljaju svakodnevne aktivnosti kao što su jelo, spavanje, izlazak iz kuće ili pohađanje škole.

Kod odrasle osobe praktičan signal za razgovor sa stručnjakom jeste da se teškoće često ponavljaju, pojačavaju ili značajno remete posao, san, obroke, odnose, kretanje po gradu ili izlazak iz kuće. Podrška ima smisla i kada porodica stalno menja svoje aktivnosti da bi izbegla reakciju, a ipak ne zna šta osobi pomaže.

Ponesi beleške umesto gotove dijagnoze. Reci: „U otvorenoj kancelariji posle pola sata više ne mogu da pratim razgovor, pokrivam uši i treba mi oko dvadeset minuta u tišini.“ Takav opis daje više korisnih informacija nego „Mislim da imam poremećaj senzorne obrade“.

Ako ne znaš kome prvo da se obratiš, vodič o razlici između psihologa, psihijatra i psihoterapeuta može ti pomoći da izabereš sagovornika prema tome šta želiš da proveriš.

Za početak, izaberi jednu situaciju koja ti redovno postaje previše. Zapiši prvi znak, najverovatniji okidač i najjednostavniji izlaz. Dobar plan ne počinje pitanjem „Kako da izdržim sve?“, već „Šta mogu da promenim pre nego što dođem do granice?“

Stručna provera

Ovaj članak su pregledali licencirani terapeuti kako bi osigurali tačnost informacija. Ako želiš da razgovaraš sa nekim od njih, zakaži prvu sesiju.